O crnoj vrani
Prije nego li je grof Ulrik otišao u borbu, njegova je gospođa vidjela crnu vranu. Gospođa ga je upozorila: „Ne odlazi od kuće, vidjela sam crnu vranu, a to znači nesreću!”. No, Ulrik je nije poslušao te je otišao. Tijekom borbe u Beogradu ugledao je istu vranu koju je ranije vidjela njegova gospođa. Upravo u trenu kada ju je primijetio, neprijatelji su mu zadali smrtni udarac.
O tamnici grofa Fridrika
Sudeći po glasinama, Fridrik II. Celjski, sin silnoga grofa Hermana II., jedne je noći pomogao ubiti svoju prvu i zakonitu suprugu Elizabetu Frankopansku. Odmah potom, suprotno očevoj volji, potajno se oženio Veronikom Desinićkom. Zbog toga je Herman II. sina zatvorio u glavni toranj u kojem ga je, prema legendi, želio ostaviti da umre od gladi, a Veroniku je dao utopiti nakon što su je oslobodili u prvom slovenskom procesu protiv vještica koji je inicirao upravo prepredeni stari grof. Legenda govori da je Fridrika od sigurne smrti spasio vjerni sluga koji je iskopao podzemni tunel kroz koji je Fridriku donosio hranu.
O sudbini dvorskoga zdenca
Neki je seljak navečer stigao u stari dvorac kako bi vlasniku prenio važnu vijest. Stigavši na dvorište iznenada je začuo glas: „Gdje je moja zemlja, gdje je moj dvorac, tko sam ja?” A koga je seljak ugledao kada se približio zdencu? Grofa Ulrika, svog izmrcvarenog, kako stoji do pojasa u vodi. Otada se nitko nije usudio ići po vodu, a zdenac su u strahu zazidali.
O blagu u Starome dvorcu
Prije više od jednoga stoljeća u nekom kućerku ispod dvorca živio je hrabri nadničar. Kada se jednom noću vraćao kući, u blizini dvorskih vrata ugledao je čudnoga muškarca visoka rasta i širokih ramena na kolima. „Što to voziš i kamo?”, upitao ga je nadničar. Odgovor nije dobio, pa ga je povukao za ruku. No, ruka je bila ispunjena slamom. Nadničar ju je brzo ispustio i potrčao po susjeda iz obližnje kolibe. Čim je otišao, kočijaš je bičem udario tako snažno kao da je udario grom. Kada se nadničar vratio, kočijaša više nigdje nije bilo. A što je prevozio? Navodno blaga celjskih grofova. A legenda kaže: Da ga je nadničar držao za ruku kada je sat otkucao ponoć, sav bi novac bio njegov. A ovako je bilo prekasno.
O mostu između Staroga dvorca i Miklavškog brda
Legenda kaže da je u vrijeme celjskih grofova Stari dvorac na lijevoj obali Savinje, preko puta Miklavškoga brda, na kojemu stoji mala crkvica Sv. Miklavža (Sv. Nikole), povezivao viseći kožnati most. Isti je takav sada planiran u Celju, a njime bi se povezale obale rijeke Savinje, celjska gradska šuma i Stari dvorac. Ljudi su još u prošlome stoljeću na Miklavškom brdu znali pokazati na prsten pričvršćen na stijenu, koji je držao taj most.
