Znameniti celjski grofovi

Konrad Žovnečki: Priču o slavnim celjskim grofovima započinju gospoda Žovnečki. Konrad Žovnečki bio je slobodni plemić i predak celjskih grofova. Bio je pjesnik i trubadur, pravi šampion viteške poezije koji je živio u prvoj polovini 13. stoljeća u dvorcu Žovnek u Savinjskoj dolini, u blizini današnjega Žalca. Ostavio je tri pjesme koje, kako i priliči jednome vitezu, govore o časnoj i duhovnoj ljubavi prema dami.

Fridrik I. Celjski: S njime je započela slavna linija celjskih grofova. Zadnji gospodin Žovnečki i prvi celjski grof bio je Fridrik I., sin Urlika II. Žovnečkog i grofice Katarine Haimburške. Izumiranjem muške linije Haimburga, Fridrik je početkom 14. stoljeća u nasljeđe dobio mnoge posjede i dvorce. Car ga je u 14. stoljeću uzdigao u prvoga pravoga celjskoga (državnoga) grofa s nasljednom titulom.

Herman II. Celjski: Unuk Fridrika I. Celjskoga i sin Hermana I. Celjskoga. Pod njegovom je vladavinom, koja je trajala 50 godina, obitelj grofova Celjskih postigla golem politički uspon. Spretnošću prepredenoga diplomata širio je teritorij i snagu Celjskih na tlu srednjovjekovne Europe. U bitki kod Nikopolja 1396. godine pomogao je spasiti život kasnijega cara Svetoga Rimskoga Carstva, Žigmunda Luksemburškog. Tu njegovu hrabrost i pomoć Žigmund je bogato nagradio novim posjedima, a Herman mu je ponudio ruku svoje kćeri Barbare Celjske koja je, udavši se za Žigmunda, postala ugarska, češka i njemačka kraljica, a time i najokrunjenija glava u slovenskoj povijesti.

Barbara Celjska: Najmlađa kći Hermana II. Celjskoga. Kada se vjenčala sa Žigmundom Luksemburškim i postala trojna kraljica, nije imala niti 15 godina. Unatoč tome što su poluge vlasti bile u rukama njezina supruga, počele su se širiti glasine o njezinim sposobnostima i moći, pa je navodno dijelom teritorija i blagajne upravljala sama. Poznavala je i tajne alkemije te pobuđivala strahopoštovanje gdje god bi se pojavila. Zajedno sa svojim suprugom, trostrukim kraljem i carom Žigmundom, Barbara Celjska osnovala je elitni Zmajev viteški red. Članovi, među kojima su bili i njezin otac Herman, brat Fridrik, a čak i ozloglašeni grof Drakula, prisegnuli su na vjernost kralju i kraljici, a sa simbolom zmaja su po čitavoj Europi branili kršćanstvo.

Fridrik II. Celjski: Sin Hermana II. Celjskoga te legendarni član obitelji Celjski, uz oca, sestru Barbaru Celjsku i sina Ulrika II. Otac ga je politički iskoristio tijekom brzoga uspona Celjskih te ga oženio Elizabetom Frankopan koja potiče iz jedne od najutjecajnijih i najbogatijih hrvatskih obitelji. Njihovi su posjedi tim vjenčanjem pripali Celjanima. Fridrika II. Celjskog od povijesnoga zaborava čuva tragična priča s Veronikom Desinićkom u koju se zaljubio dok je još bio oženjen. Herman II. nije odobravao vezu, pa je Veroniku dao utopiti, a Fridrika je zatvorio u toranj, želeći ga izgladniti do smrti. Odnos između oca i sina postao je prepun mržnje i neprijateljstva. Za celjsku je povijest ključno da je car Žigmund Fridrika II. Celjskoga i sina Urlika II. istodobno promaknuo u državne kneževe. Fridrik je Ulriku prepustio većinu poslova i daljnje širenje teritorija, a Celju je 11. travnja 1451. dodijelio privilegijsku povelju s pravima grada.

Ulrik II. Celjski: Sin Fridrika II. Celjskoga i posljednji celjski grof. Ulrik II., koji je bio sličniji ambicioznom djedu Hermanu II. nego ocu, imao je visoke političke ciljeve. Mnogo je vremena proveo u Ugarskoj i Češkoj, gdje se izvježbao u politici i kozmopolitizmu. Postao je skrbnik mladome ugarskome kralju, čime si je pribavio mnogo protivnika i neprijatelja. Kao posljednji potomak dinastije još je povećao teritorije grofova Celjskih, a s Habsburgovcima je sklopio nasljedni ugovor o uzajamnom nasljeđivanju, za slučaj da neka od obitelji ostane bez nasljednoga potomka. Godine 1456. u dobro isplaniranoj uroti ubili su ga politički protivnici na tvrđavi Kalemegdan u Beogradu. Time je slavna obitelj ostala bez posljednjega muškoga nasljednika, no duhom i sjećanjem svih narednih generacija Celja nikada nije izumrla.